Održiva nabava više nije nešto o čemu se priča samo na konferencijama i u godišnjim izvještajima u smislu modernog trenda. Ona je postala dio poslovne stvarnosti. Regulative na ovom području postaju sve strože, kupci i poslovni partneri postavljaju sve više zahtjeva, a investitori i financijske institucije pri donošenju odluka gledaju puno više od samih financijskih pokazatelja.
Zbog toga i pitanja koja si postavljamo prilikom nabave postaju sve važnija. Koji ćemo proizvod odabrati? Od kojeg ćemo ga dobavljača kupiti? Može li se popraviti i koliko će trajati? Ima li dobavljač potrebne certifikate? Kako posluje prema svojim zaposlenicima i poddobavljačima?
I možda najvažnije pitanje od svih – možemo li sve to dokazati kada netko zatraži podatke?
Zelena nabava zato više nije samo pitanje zaštite okoliša. Ona postaje pitanje načina na koji organizacija bira dobavljače, proizvode i usluge te upravlja troškovima, rizicima i dugoročnim poslovanjem.
Što je zapravo zelena, a što održiva nabava?
Pojmovi se često koriste kao sinonimi, ali nisu baš ista stvar.
Zelena nabava prvenstveno se odnosi na okolišne kriterije kao što su biranje proizvoda koji troše manje energije, imaju manji utjecaj na okoliš, izrađeni su od recikliranih materijala, mogu se ponovno upotrijebiti ili reciklirati.
Održiva nabava ide nešto šire, osim okoliša, uzima u obzir i društvene i ekonomske kriterije. Drugim riječima, pitanje održive nabave nije samo koliko nešto košta već se postavljaju i pitanja:
Koliko će proizvod trajati?
Može li se popraviti?
Od čega je napravljen?
Što se događa s njim nakon uporabe?
Ima li dobavljač relevantne certifikate?
Kakvi su uvjeti rada u njegovom lancu opskrbe?
Predstavlja li dobavljač određeni poslovni ili reputacijski rizik?
Koji je stvarni trošak kroz cijeli životni vijek proizvoda?
To je zapravo srž održive nabave – ne gledati samo što kupujemo i koliko plaćamo, nego i kakav je širi učinak te odluke.
Kako zelena nabava izgleda u praksi?
Zelena nabava u praksi može izgledati različito, ovisno o tome što se nabavlja. Ipak, neke se prakse posebno često primjenjuju. Primjerice, tvrtke umjesto kupnje nove opreme mogu odabrati obnovljenu opremu, pri nabavi vozila dati prednost energetski učinkovitijim modelima, tražiti proizvode izrađene od recikliranih materijala ili u kriterije nabave uključiti potrošnju energije i mogućnost popravka proizvoda.
Dobar primjer dolazi iz Niorta, francuskog grada s oko 59.000 stanovnika. Umjesto da kupe novi namještaj za 350 radnih mjesta, gradska uprava odlučila se za ponovno korištenje i obnovu postojećeg namještaja. Time su smanjili količinu otpada, ostvarili značajnu uštedu i istovremeno podržali lokalne obrtnike koji se bave obnovom namještaja.
Projekt je realiziran kroz četverogodišnji okvirni sporazum, a Europska komisija ga navodi kao primjer dobre prakse kružne javne nabave. Posebno je zanimljiv podatak da je trošak obnovljenog radnog mjesta iznosio oko 450 eura, u usporedbi s oko 890 eura za novo radno mjesto (Izvor: European Commission, Green Public Procurement – From waste to workspace: Supplying reused and refurbished furniture to Niort City Hall).
Ovaj primjer dobro pokazuje da zelena nabava ne mora nužno značiti veći trošak. Ponekad je dovoljna samo promjena načina razmišljanja o tome što nam zapravo treba. Takav pristup na kraju može istovremeno donijeti i ekološke i financijske koristi.
A gdje je u svemu tome Hrvatska?
U Hrvatskoj se zelena javna nabava postupno pomiče iz preporuke prema konkretnoj obvezi.
Udio ‘zelenih’ ugovora u ukupnoj javnoj nabavi dosegnuo je 13,3 % u 2023. godini, uz kontinuirani rast u odnosu na prethodne godine (Izvor: Zelena javna nabava, Ministarstvo gospodarstva).
Također, od 1. siječnja 2025. na snazi je i Odluka o provedbi zelene javne nabave kojom je za tijela državne uprave uvedena obveza primjene zelenih kriterija za određene kategorije nabave (Izvor: Narodne novine, Odluka o provedbi zelene javne nabave, NN 137/2024). To je važna promjena jer pokazuje smjer u kojem se javna nabava kreće.
Održivi kriteriji više nisu nešto što se stavlja u dokumentaciju zato što „lijepo zvuči”. Oni sve više postaju stvarni dio kriterija prema kojima se ponude ocjenjuju.
Problem nastaje kada sve to treba pratiti
Na papiru sve zvuči prilično jednostavno. Definiramo kriterije, pošaljemo ih dobavljačima, prikupimo certifikate, procijenimo dobavljače, pratimo rezultate i to je to.
A onda shvatimo da imamo 200 dobavljača, nekoliko različitih kategorija nabave, desetke certifikata kojima istječe rok, ESG upitnike u Excelu i odgovore dobavljača razbacane po inboxima.
Tu održiva nabava prestaje biti samo pitanje dobre metodologije i postaje pitanje organizacije podataka. Nije dovoljno znati da je neki dobavljač prije dvije godine imao određeni certifikat, treba znati vrijedi li još uvijek. Nije dovoljno poslati ESG upitnik, treba znati tko je odgovorio, tko nije i gdje postoje potencijalni rizici.
I upravo tu digitalizacija može napraviti veliku razliku.
Zašto je digitalizacija važna za održivu nabavu?
Održiva nabava generira puno podataka – podatke o dobavljačima, certifikatima, ESG pokazateljima, procjenama rizika, proizvodima, ugovorima, rezultatima natječaja i slično.
Ako se sve to vodi ručno, vrlo brzo nastaje kaos. Excel tablica može biti sasvim dovoljna za deset dobavljača. Ali što kada ih imate nekoliko stotina?
Digitalizirani proces omogućuje da se informacije drže na jednom mjestu i da se određeni zadaci automatiziraju.
Primjerice:
dobavljač dobije upitnik bez slanja pojedinačnih mailova
odgovori se automatski prikupljaju u sustav
rezultati se mogu uspoređivati
certifikati i dokumenti ostaju vezani uz dobavljača
mogu se pratiti rokovi i isteci
lakše se identificiraju dobavljači s povećanim rizikom
podaci se mogu analizirati kroz vrijeme.
Drugim riječima, digitalizacija ne čini nabavu održivom. Ali održivu nabavu čini puno lakšom za provesti i pratiti.
ESG više nije samo posao održivosti
Još jedna važna promjena događa se u odnosu nabave i ESG-a. Velik dio podataka koji su potrebni za izvještavanje o održivosti ne nalaze se unutar same kompanije već dolaze od dobavljača.
Nabava tu postaje mjesto na kojem se prikuplja velik dio podataka potrebnih za razumijevanje rizika i održivosti lanca opskrbe. A kada te podatke jednom počnete prikupljati, vrlo brzo dolazite do sljedećeg pitanja – Gdje ćemo ih sve držati i kako ćemo ih pratiti?
Što ESG i CSRD znače za dobavljače?
CSRD (Corporate Sustainability Reporting Directive) dodatno je povećao pritisak na kompanije da imaju kvalitetnije i pouzdanije podatke o održivosti.
Iako su se obuhvat i rokovi primjene u međuvremenu mijenjali kroz nove europske propise, jedna stvar je posebno važna za nabavu, a to je da podaci iz lanca opskrbe postaju sve važniji.
Ako ste dobavljač velikoj kompaniji, možete očekivati sve više pitanja o vašem poslovanju od emisija i korištenja resursa do uvjeta rada, certifikata i drugih ESG pokazatelja. Ako ste kupac, morate imati način kako te podatke prikupiti i njima upravljati.
Kako Ensolva može pomoći?
Tu održiva nabava postaje vrlo konkretna. Ensolva omogućuje da se podaci o dobavljačima i njihova procjena vode unutar jednog sustava, zajedno s ostalim procesima nabave.
SAQ upitnik – manje mailova, više kontrole
Jedan od alata za to je SAQ (Supplier Audit Questionnaire), odnosno upitnik za procjenu dobavljača.
Umjesto da šaljete Excel tablicu svakom dobavljaču, čekate odgovore, podsjećate one koji nisu odgovorili i zatim sve ručno prepisujete u svoju evidenciju, proces se može voditi strukturirano kroz sustav. Pitanja se mogu prilagoditi potrebama organizacije, kategoriji nabave ili razini rizika dobavljača. Nakon što dobavljači dostave odgovore, dobivate strukturiran pregled rezultata.
Možete vidjeti tko je odgovorio, gdje postoje odstupanja i koji dobavljači zahtijevaju dodatnu pažnju. A ono što je možda najvažnije, podaci ne nestaju nakon jedne procjene. Možete pratiti kako se dobavljač mijenja kroz vrijeme i usporediti njegove rezultate s prethodnim procjenama.
Umjesto da tražite informacije po inboxu kada vam zatrebaju, one postaju dio sustava kojim svakodnevno upravljate dobavljačima.
Kako početi s održivom nabavom?
Ne morate sve promijeniti preko noći. Zapravo, vjerojatno ni ne biste trebali. Za početak možete napraviti nekoliko konkretnih koraka.
1. Pogledajte što trenutno nabavljate
Ne morate odmah analizirati svaki proizvod i svakog dobavljača. Krenite od kategorija kod kojih postoji najveći financijski, okolišni ili dobavljački rizik.
2. Definirajte što za vas znači „održivo”
Održivost nije ista za svaku organizaciju. Negdje će najvažnija biti energetska učinkovitost, negdje reciklirani materijali, negdje uvjeti rada ili smanjenje emisija. Bitno je da kriteriji budu jasni i mjerljivi.
3. Uključite kriterije već u nabavu
Nemojte se održivosti sjetiti tek kada je dobavljač već odabran. Ako je određeni certifikat, način proizvodnje ili ekološki kriterij važan, definirajte ga već u natječajnoj dokumentaciji i kriterijima evaluacije.
4. Upoznajte svoje dobavljače
Znate li koji od vaših dobavljača ima relevantne certifikate? Koji predstavljaju veći rizik? Tko je dostavio tražene podatke, a tko nije? Ako nemate odgovor na ta pitanja, teško je kvalitetno upravljati lancem opskrbe.
5. Pratite rezultate
Postavljanje kriterija je samo početak. Treba pratiti ostvaruju li se, mijenjaju li se rezultati dobavljača i gdje postoje problemi. I upravo je to dio procesa u kojem digitalni alati mogu uštedjeti najviše vremena.
Zaključak
Zelena nabava ne znači da od sutra sve morate kupovati skuplje, „zelenije” i s deset novih certifikata. Radi se o nečemu puno jednostavnijem: o tome da kod nabavne odluke gledamo malo širu sliku.
Ne samo koliko nešto košta, nego koliko traje. Ne samo tko nudi najnižu cijenu, nego kakav je dobavljač. Ne samo što piše u natječajnoj dokumentaciji, nego možemo li dokazati da se ono što smo tražili zaista i provodi. Kako količina tih podataka raste, raste i potreba za dobrim sustavom.
Digitalizacija zato nije cilj održive nabave. Ona je alat koji omogućuje da održivost prestane biti skup pojedinačnih inicijativa i postane dio svakodnevnog nabavnog procesa.
Jer održiva nabava nije samo pitanje onoga što kupujemo. To je pitanje načina na koji donosimo nabavne odluke.
